Metrika

  • citati u SCIndeksu: 0
  • citati u CrossRef-u:0
  • citati u Google Scholaru:[]
  • posete u poslednjih 30 dana:2
  • preuzimanja u poslednjih 30 dana:0

Sadržaj

članak: 10 od 14  
Back povratak na rezultate
2010, vol. 62, br. 4, str. 9-27
Bezbednost Evropske unije
Institut za političke studije, Beograd, Srbija
Sažetak
Ambicije stvaranja zajedničke politike bezbednosti i odbrane traju već nekoliko decenija, ali bez uspešne realizacije konkretnih ideja (npr. neuspeo plan iz 1954. za stvaranje Evropske odbrambene zajednice). Pravni okvir stvoren je Ugovorom iz Mastrihta koji uvodi Zajedničku spoljnu i bezbednosnu politiku, te uključuje odredbe o odgovornosti EU za sva pitanja koja se odnose na njenu bezbednost, 'uključujući eventualno formiranje zajedničke politike odbrane, koja s vremenom može voditi zajedničkoj odbrani' (čl. 1. 4). Na sastanku Evropskog veća u Helsinkiju, u decembru 1999, odlučeno je da do 2003. države članice moraju biti u mogućnosti da obezbede vojne snage od 50.000 do 60.000 ljudi u roku od 60 dana, koje bi mogle funkcionisati tokom godinu dana ('Rapid Reaction Force'), radi razvoja vojnih kapaciteta za ispunjavanje punog spektra 'Petersburških zadataka'. Cilj poznat je kao 'Helsinki Headline Goal' nije u potpunosti ispunjen do zadatog roka, iako je EPBO proglašen funkcionalnim u 2003. godini. Stoga je rok za njegovo puno ispunjenje produžen do 2010, uz novi zadatak, tj. stvaranje brzo-pokretnih borbenih grupa ('EU Battle groups') do 2007. te kvalitativna poboljšanja postojećih kapaciteta odbrane. Vojna i odbrambena dimenzija EU je limitiranog dometa, te ne uključuje teritorijalnu odbranu. Verovatnoća oružanih konflikata u kojima bi učestvovale sve zemlje EU (njih 27) minimalna je, čak i nemoguća. Jer, sigurno, ne postoji neki cilj oko kojeg bi se sve zemlje EU saglasile da ratuju. Naprotiv, danas postoje i različiti interesi pojedinih zemalja EU koji nisu u skladu sa ostalim članicama, zapravo oružane snage EU ne odgovaraju ni Americi, osim ako nisu u sastavu NATO-a , pa i zbog toga ostaje samo ZEU koju podržava NATO i koja u budućnosti može da funkcioniše, ali samo kao udarna pesnica NATO-a. Potpisivanjem ugovora u Lisabonu, 13. decembra 2007. godine, EU dobija konture svoje političke strukture. Lisabonskim sporazumom EU ne postaje superdržava već ostaje velika birokratija.
Reference
Čehulić, L. (2006) Evropska odbrana. Zagreb: Politička kultura
Janjević, M. (2007) Spoljna politika Evropske unije. Beograd: Službeni glasnik
Lopandić, D., Janjević, M. (1995) Ugovor o Evropskoj uniji. Beograd: Međunarodna politika
Lopandić, D.Ž., ur. (1999) Ugovor o Evropskoj uniji - Rim-Mastriht-Amsterdam. Beograd: Međunarodna politika
Milinković, B., Teokarević, J. (1998) Bezbednost Evrope i širenje NATO-a (projekat: Evropska kolektivna bezbednost nakon Mastrihta). Beograd: Institut za evropske studije
Perović, S. (2008) Prirodno pravo i miroljubive integracije. Pravni život, vol. 57, br. 9, str. 1-2
Siđanski, D. (1996) Federalistička budućnost Evrope - Evropska zajednica, osnove ugovora iz Mastrihta. Beograd, itd: Prosveta
Stajić, Lj., Gaćinović, R. (2007) Uvod u studije bezbednosti. Beograd: Draslar partner
Stojanović, S. (2008) Finansiranje Evropske unije. Beograd: Službeni glasnik
Vukadinović, R.D. (2006) Pravo Evropske unije. Kragujevac: Centar za pravo Evropske unije Pravnog fakulteta
Vukčević, D. (2008) Bezbednost i Evropska unija - bezbednosna politika Evropske unije. Beograd: Institut za političke studije
 

O članku

jezik rada: srpski
vrsta rada: neklasifikovan
objavljen u SCIndeksu: 19.10.2011.

Povezani članci

Nema povezanih članaka