Metrika

  • citati u SCIndeksu: 0
  • citati u CrossRef-u:0
  • citati u Google Scholaru:[]
  • posete u poslednjih 30 dana:10
  • preuzimanja u poslednjih 30 dana:0

Sadržaj

članak: 1 od 1  
2013, vol. 19, br. 3-4, str. 87-94
Insulinska terapija dijabetes melitusa tip 2 kod radno aktivnog stanovništva Doma zdravlja Smederevo
aDom zdravlja, Smederevo
bOpšta bolnica, Smederevo

e-adresamilobogo@open.telekom.rs
Ključne reči: Diabetes mellitus tip 2; radno aktivno stanovništvo; vrste insulina; HbA1c
Sažetak
Uvod. Diabetes mellitus {DM), kao jedna od vodećih hroničnih bolesti od većeg socioekonomskog značaja, predmet je ovog istraživanja radno aktivne populacije dijabetičara tip 2, starosti 51-60 godina, na insulinskoj terapiji, u periodu od 1. novembra 2010. do 30. novembra 2012. u ambulanti izabranog lekara u Domu zdravlja Smederevo. Danas u svetu ima 250 miliona dijabetičara, a pretpostavlja se da će za 20 godina taj broj biti oko 350 miliona. U Srbiji je 600.000 obolelih od dijabetesa, od toga je 85% sa DM tip 2. Insulinska terapija se primenjuje kod DM tip 2 u slučajevima kada prethodnom terapijom nije ostvarena dobra glikoregulacija. Insulini koji se koriste su humani i insulinski analozi, sintetski, moderni insulini sa karakteristikama najsličnijim fiziološkom insulinu. Osnovna podela insulina po dužini dejstva je na kratko dejstvo, srednje dugo dejstvo i fiksne mešavine u različitom odnosu. Cilj rada. Utvrditi vrste insulina kod ove grupe pacijenata, odnos humani insulin/insulinski analozi i utvrditi vrednosti glokoziliranog hemoglobina (HbA1c) u odnosu na vrstu insulina. Metod. Sprovedena je prospektivna studija pacijenata putem redovnih kontrola, evidentiranih u zdravstvenim kartonima iste grupe pacijenata. Na početku studije bilo je 62, a na kraju 54 ispitanika i praćeni su dve godine. Rezultati. Novembar 2010: 62 ispitanika oba pola, starosti od 51 do 60 godina - 34 (54,83%) žene i 28 (45,17%) muškaraca. Svi pacijenti su bili na insulinu duže od godinu dana, a pre insulina su bili loše regulisani i imali HbA1c veći od 7%. Rezultati su pokazali da je zastupljenost humanih insulina bila kod 23 (37,10%), a insulinskih analoga kod 39 (62,90%) ispitanika. Vrste insulinske terapije: najčešće bifazni aspart insulin kod 27 (43,54%); intenzivirana insulinska terapija insulinskim analozima kratko i srednje delujućim u 4 doze kod 12 (19,35 %); konvencionalna terapija u dve doze, najčešće Mixtard 30, kod 11 (17,74%); intenzivirana insulinska terapija humanim insulinima kratko i srednje delujućim kod 9 (14,51%) i najmanje zastupljena terapija humanim bazalnim insulinom u jednoj ili dve doze kod 3 (4,86%) pacijenta. Prosek HbA1c kod pacijenata na humanim insulinima je bio 8,4%, a na insulinskim analozima 7,9%. Novembar 2012: 54 ispitanika iste grupe, 35 (64,81%) žena i 19 (35,19%) muškaraca. Prebacivanje sa humanih insulina na insulinske analoge je rađeno po kriterijumima Službenog glasnika iz 2010, 2011 i 2012. godine. Na humanom insulinu je bilo 17 (31,49%) ispitanika, na insulinskim analozima 37 (68,51%). Vrste insulinske terapije: najčešće intenzivirana insulinska terapija analozima kod 20 (37,03%); bifazni aspart insulin kod 15 (27,77%); intenzivirana insulinska terapiJa humanim insulinima kod 11 (20,37%); konvencionalna terapija Mixtard 30 kod 5 (9,25%); bazalni insulinski analog glargin kod 2 (3,70%) i najmanje zastupljen humani bazalni insulin kod 1 (1,88%) pacijenta. Prosek Hb1c na humanim insulinima je bio 8,3%, na insulinskim analozima 7,1%. Zaključak. U analiziranom periodu je veća zastupljenost insulinskih analoga u odnosu na humane insuline. Vrste insulinske terapije se razlikuju 2010. i 2012. god. Godine 2010. je na prvom mestu bila terapija bifaznim aspart insulinom, a 2012. intenzivirana terapija insulinskim analozima; HBA1c je u ispitivanim periodima bio bolji u grupi na insulinskim analozima. Trend povećanja broja pacijenata na insulinskim analozima je u skladu sa evropskim preporukama, zbog povoljnih karakteristika njihovog delovanja u odnosu na humane insuline; takođe je bolja glikoregulacija, što se vidi na parametru HbA1c i odlaganju pojava hroničnih komplikacija DM tip 2, a time i smanjenju kardiovaskularnog rizika.
Reference
Little, R.R., Rohlfing, C.L. (2013) The long and winding road to optimal HbA1c measurement. Clin Chim Acta, 418(2012): 63-71
Nacionalni komitet za izradu Vodiča kliničke prakse u Srbiji (2002) Diabetes mellitus - Nacionalni vodič kliničke prakse 2002. [cited 2012 feb 25]. Available from http://www.zdravlje.gov.rs/downloads/2008/Sa%20Zdravlja/dokumenta/Vodici/diabetes.pdf. http://tinyurl.com/nltf2qs
Republička stručna komisija za izradu i implementaciju vodiča dobre kliničke prakse (2012) Nacionalni vodič dobre kliničke prakse - diabetes mellitus. Ministarstvo zdravlja Republike Srbije, http://www.zdravlje.gov.rs/downloads/2012/Novembar/dijagnostikovanjeiLecenjeDiabetesMellitusa.pdf
Vigneri, R., Squatrito, S., Sciacca, L. (2010) Insulin and its analogs: actions via insulin and IGF receptors. Acta Diabetologica, 47(4): 271-278
Werner, H., Weinstein, D., Yehezkel, E., Laron, Z. (2011) Controversies in the use of insulin analogues. Expert Opinion on Biological Therapy, 11(2): 199-209
 

O članku

jezik rada: srpski
vrsta rada: izvorni naučni članak
objavljen u SCIndeksu: 10.10.2013.

Povezani članci

Nema povezanih članaka