- citati u SCIndeksu: 0
- citati u CrossRef-u:0
- citati u Google Scholaru:[
]
- posete u poslednjih 30 dana:7
- preuzimanja u poslednjih 30 dana:5
|
|
2015, vol. 49, br. 2, str. 697-712
|
Načelo supsidijarnosti i proporcionalnosti u stvaranju komunitarnog prava u oblasti zaštite životne sredine
Subsidiarity and proportionality in the shaping of EU law on the protection of the environment
Projekat: Biomedicina, zaštita životne sredine i pravo (MPNTR - 179079)
Sažetak
Načelo supsidijarnosti uvedeno je u primarne izvore prava Evropske unije Mastrihtskim sporazumom iz 1992. godine, kao opšti pravni osnov nadležnosti komunitarnih organa, u slučajevima u kojima ne postoji isključiva nadležnost Zajednice, tj. kada isto pitanje može da bude uređeno i komunitarnim aktima i propisima zemalja članica. Načelo supsidijarnosti se zasniva na nesporno pravičnoj ideji da bi probleme građana uvek trebalo rešavati na nivou koji im je najbliži. Ono omogućava delanje Zajednice u pitanjima u kojima nema isključivu nadležnost, ukoliko se cilj predložene mere ne može na zadovoljavajući način postići na nivou država članica, a imajući u vidu njen obim i očekivane efekte, efikasnije može postići na nivou Zajednice. Čak i ako postoji nadležnost Zajednice po ovom osnovu, ona je ograničena načelom proporcionalnosti, prema kojem organi Unije mogu da preduzimaju mere samo u okviru ciljeva utvrđenih osnivačkim ugovorima. Načelo supsidijarnosti daje osnova različitim tumačenjima, te predstavlja poligon za stalno sučeljavanja suprotstavljenih stavova Komisije i država članica. Međutim, vrlo je mali broj sporova (oko dvadesetak) pred Sudom pravde Evropske unije u kojima je zahtevan poništaj nekog komunitarnog pravnog akta pozivom na nepostojanje nadležnosti za njegovo usvajanje po osnovu načela supsidijarnosti. Prema dosadašnjoj praksi, Sud ne pokazuje naročitu spremnost da poništava komunitarne akte po ovom osnovu. Lisabonski sporazum uvodi nekoliko bitnih novina u vezi sa načelom supsidijarnosti i proporcionalnosti. Jasno razlikuje postojanje nadležnosti od njene primene, i načelo supsidijarnosti vezuje za potonje. Protokol o primeni načela supsidijarnosti i proporcionalnosti, prilog Amsterdamskom sporazumu koji je Lisabonski sporazum preuzeo, utvrđuje postupak u kojem se narodnim skupštinama država članica mora omogućiti izjašnjavanje o tome da li su ispunjeni uslovi za primenu načela supsidijarnosti, ukoliko Komisija nadležnost za preduzimanje neke mere zasniva na njemu. Vreme će pokazati da li će nova pravila o primeni načela supsidijarnosti povećati saradnju Komisije i država članica i približiti njihove stavove o postojanju nadležnosti Zajednice po ovom osnovu u konkretnim slučajevima. Ovo pitanje dobija poseban značaj u oblasti zaštite životne sredine, u vezi sa kojom se nameću izazovi koji se teško mogu adekvatno sanirati isključivo na nivou država članica, i u kojoj je nadležnost gotovo uvek podeljena između Zajednice i država članica. Dosadašnja praksa je, međutim, pokazala da utvrđivanje postojanja nadležnosti Unije da preduzima mere neophodne radi zaštite životne sredine pokazuje izvesnu meru proizvoljnosti. Nova pravila Ugovora o Evropskoj uniji i Protokola o supsidijarnosti ovu vrstu dileme po prirodi stvari ne mogu da otklone, ali je za očekivati da će makar stvoriti efikasniji mehanizam za ujednačavanje stavova Unije i država članica o njima.
Abstract
The principle of subsidiarity was introduced into the primary sources of EU law by the Maastricht Treaty in 1992, as a norm of general application, in order to determine whether the Union can take action in areas that do not fall under its exclusive competence, that is in areas that could be governed both by the acts of the EU and that of the member states. The principle of subsidiarity is based on the undisputedly appropriate idea that the citizens' needs ought to be addressed at the level closest to them. It allows the Union to take action if and insofar the objectives of the proposed measure cannot be sufficiently achieved by action of member states, taking into account its scale and expected effects, while they could clearly be achieved more efficiently by measures of the Union. Even if the conditions of the use of competence based on the principle of subsidiarity are met, it is limited by the principle of proportionality, according to which the institutions of the EU may take action only within the confines of the objectives laid out in the primary sources of EU law. In concrete cases, however, the principle of subsidiarity is as a rule subject to differing interpretations, creating a constant field for confronting standpoints of the Commission and that of the member states. Yet, the number of cases in which the Court of Justice has decided on the application of principle of subsidiarity is very small (around twenty) so far, in which the Court demonstrated that it will not lightly overturn an EU action on the ground that it is not in compliance with the principle of subsidiarity. The Protocol on the Application of Principles of Subsidiarity and Proportionality, introduced by and attached to the Amsterdam Treaty, and taken over by the Lisbon Treaty, sets out a procedure in which the national assemblies of the member states gain right to give reasoned opinion as to why they consider that a legislative proposal of the Commission does not comply with subsidiarity, if the Commission grounds the exercise of competence on this principle. It is yet to be seen whether the new rules on the application of subsidiarity will enhance the cooperation between the institution of EU and member states and bring closer their, usually differing, opinions in concrete cases on the possibility of the Commission to use its competence based on subsidiarity. This issue gains special relevance in the area of the protection of the environment, since environmental challenges could hardly be handled adequately solely by the actions of member states, hence Community action is usually required. Sometimes, however, determining the right of the EU institutions to use competence under subsidiarity demonstrates some degree of arbitrariness. The new rules of the Treaty on the European Union and the Protocol on subsidiarity cannot remove dilemmas of this kind, but it can be reasonably expected that they will create a more efficient mechanism for the approximation of opinions of the institutions of the EU and that of the member states.
|
|
|
Reference
|
|
*** Protocol (No 2) on the application of the principles of subsidiarity and proportionality
|
|
*** Protocol (No 1) on the role of national parliaments in the European Union
|
|
*** (1992) Saopštenje Komisije Savetu i Evropskom parlamentu. Glasnik Evropske zajednice (Bulletin EC), 10, 116
|
|
*** (1996) Council directive 96/61/EC of 24 September 1996 concerning integrated pollution prevention and control (IPPC). Službeni glasnik Evropske unije, br. L257
|
|
*** (1994) Mišljenje Evropskog parlament od 20. aprila 1994. godine. HL C 128/190, tačka 5
|
6
|
Čavoški, A. (2007) Osnovi ekološkog prava Evropske unije. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta Union
|
2
|
Čavoški, A. (2006) Pravni i politički poredak Evropske unije. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta Union
|
1
|
de Burca, G. (1999) Reappraising subsidiarity significance after Amsterdam. Harvard Jean Monnet Working Paper, 7, str. 8
|
|
de Noriega, A.E. (2002) The EU principle of subsidiarity and its critique. Oxford, itd: Oxford University Press
|
|
Debeljački, N. (2011) Načelo supsidijarnosti u zaštiti životne sredine u pravu Evropske unije. u: Lilić Stevan [ur.] Klimatske promene - pravni i ekonomski izazovi, Beograd: Pravni fakultet - Centar za izdavaštvo i publikacije, str. 198-200, 195-203
|
6
|
Dudaš, A. (2013) Načela politike zaštite životne sredine u pravu Evropske unije. Zbornik radova Pravnog fakulteta, Novi Sad, vol. 47, br. 3, str. 377-390
|
|
Etinski, R. (2010) Osnovi prava Evropske unije. Novi Sad: Centar za izdavačku delatnost Pravnog fakulteta u Novom Sadu
|
1
|
Krämer, L. (2012) EU environmental law. London: Sweet & Maxwell, 7th edition, prevod na mađarski jezik: Az Európai Unió környezeti joga, Dialóg Campus Kiadó 2012, 33-38
|
4
|
Lilić, S., Drenovak, M. (2014) Ekološko pravo. Beograd: Pravni fakultet
|
1
|
Paul, C., de Grainne, B. (2011) EU law. Oxford: Oxford University Press
|
9
|
Popov, D. (2013) Načela zaštite životne sredine u dokumentima Ujedinjenih Nacija, Evropske unije i Zakona o zaštiti životne sredine Republike Srbije. Zbornik radova Pravnog fakulteta, Novi Sad, vol. 47, br. 2, str. 131-146
|
4
|
Tubić, B. (2012) Pravna načela u oblasti zaštite životne sredine u Evropskoj uniji. Zbornik radova Pravnog fakulteta, Novi Sad, vol. 46, br. 1, str. 491-506
|
1
|
Tubić, B. (2012) Pravo na informisanje o životnoj sredini u međunarodnim pravnim aktima. Zbornik radova Pravnog fakulteta, Novi Sad, vol. 46, br. 3, str. 343-363
|
|
Weatherill, S. (2005) Better Competence Monitoring. European Law Review, 30, 23
|
|
|
|