- citati u SCIndeksu: [1]
- citati u CrossRef-u:[1]
- citati u Google Scholaru:[
]
- posete u poslednjih 30 dana:7
- preuzimanja u poslednjih 30 dana:6
|
|
2016, vol. 50, br. 4, str. 1083-1101
|
Svojinski odnosi i pravo na vodu u epohi masovnih migracija
Ownership relations and the right to water in the epoch of mass migrations
Projekat: Projekat Pravnog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu: Pravna tradicija i novi pravni izazovi
Sažetak
Voda je u prošlosti dugo tretirana kao opšte dobro koje treba da bude dostupno svim pripadnicima društvene zajednice. Međutim, vremenom su se okolnosti menjale. Pojava i postupno jačanje individualne svojine, uticali su na transformaciju društvenih odnosa koji su nastajali u vezi sa korišćenjem vodnih resursa. Vlasnici nepokretnosti koje su bile u neposrednoj vezi sa izvorištima, ovlašćeni su da po principu prvenstva koriste vodu za svoje potrebe i potrebe svog domaćinstva (prior tempore, potior iure). Prema tradicionalnom shvatanju, susedi su bili dužni da se uzdrže od korišćenja vode, sve dok on ne namiri svoje potrebe, u granicama tzv. redovne (normalne) upotrebe. Po istoj logici, privilegovani vlasnik nepokretnosti je takođe mogao da zahteva i od svih trećih lica da ga ne ometaju u korišćenju vodnih resursa (ius excludendi tertii). Naime, ovlašćenje korišćenja vode je bilo akcesorne prirode i pripadalo je korpusu prava svojine, koje je, kao apsolutno, delovalo prema svima (erga omnes). Kasnije je ustanovljeno, neakcesorno (samostalno), prenosivo pravo na korišćenje vodnih resursa čiji nosilac može biti država, lokalna zajednica, privatno pravno lice i pojedinac, nezavisno od toga da li je vlasnik nepokretnosti koja je u vezi sa izvorištem ili ne. U međuvremenu je došlo do značajnih promena u shvatanju prava svojine. Ono se više ne smatra apsolutnim, u izvornom smislu. U ustavima nekih zemalja i odlukama najviših nacionalnih i nadnacionalnih sudova piše da svojina ima socijalnu funkciju i da se može ograničiti u javnom interesu. U tom smislu i ovlašćenje korišćenja vodnih resursa može biti ograničeno u interesu društvene zajednice, a kako pokazuje praksa pojedinih zemalja, i u interesu drugih pojedinaca i privatnih pravnih lica. O tome, između ostalog, svedoče različiti oblici javno-privatnog partnerstva. Pravo vlasnika nepokretnosti da koristi vodne resurse dodatno može biti ograničeno priznavanjem univerzalnog ljudskog prava na vodu. U vezi sa tim, u pravnoj teoriji postoje brojne nedoumice. Najznačajnija je svakako ona koja se tiče postojanja univerzalnog ljudskog prava na vodu. Neki smatraju da ono ne postoji, ali da je u nastajanju. Drugi misle da je implicitno sadržano, odnosno, da se izvodi iz postojećih ljudskih prava, a ima i onih koji smatraju da je to pravo sui generis. U radu su analizirani dokumenti Ujedinjenih nacija i Saveta Evrope, praksa Evropskog suda za ljudska prava i pravna regulativa Republike Srbije koja se odnosi na tu problematiku. Uvođenje univerzalnog ljudskog prava na vodu ima poseban značaj u vremenu u kom živimo. Za to postoje dva važna razloga. Prvi predstavlja mogućnost horizontalne primene ljudskih prava u građanskopravnim odnosima (konstitucionalizacija), koja može dovesti do sužavanja prava svojine u interesu drugih lica. Drugi predstavljaju masovne migracije koje su posledica klimatskih promena, globalnog zagrevanja i nestašice vode. U takvim okolnostima treba utvrditi adekvatnu pravnu politiku, zasnovanu na sveobuhvatnim naučnim istraživanjima, i doneti odgovarajuću pravnu regulativu.
Abstract
For a long time in the past water had been treated as common goods which was supposed to be equally available to all members of the social community. Nevertheless, throughout the time, circumstances have changed. The emergence and incremental strengthening of an individual ownership have contributed to the transformation of social relations being established with regard to the use of water resources. Owners of immovable property immediately connected to the sources, are, pursuant to the principle of priority, entitled to use the water for their needs and those of their households (prior tempore, potior iure). According to the traditional view, the neighbours were obliged to restrain from the use of water, up until the property owner met his needs, within the limits of the so called regular use. Following the same logic, a privileged owner of the immovable property could also demand from all other persons not to interfere with his use of water resources (ius excludendi tertii). Namely, entitlement to use water was of an accessory nature and it belonged to the corpus of ownership right, which could, as an absolute right, be enforced against anybody (erga omnes). Later on an independent and transferable right to use water resources was established and its holders could become a state, a local community, a private legal and natural person, regardless of the ownership right over an immovable property connected to the water resource. Meanwhile the understanding of the right of ownership has substantially changed. It is no longer considered an absolute in its original sense. Constitutions of some countries and decisions of the highest national and supranational courts stipulate that the ownership has a social function and that it may be limited in the public interest. Likewise, an entitlement to use water resources may be restricted in the interest of social community, and as the practice of some countries testifies, also in the interest of other natural and legal persons. This view, inter alia, is supported by different forms of public-private partnerships. The right of an immovable property owner to use the water resources could additionally be restricted by recognising the universal human right to water. Connected therewith, the legal theory abounds with dilemmas. The most prominent is the one concerning the existence of such a universal human right. Some authors argue that it does not exist, but that it has been emerging. Other writers contend that it is implicitly contained, id est, derived from the exiting human rights, whereas some take a stand that it is a sui generis right. The paper offers a comprehensive analyses of the documents adopted by the United Nations and the Council of Europe, jurisprudence of the European Court of Human Rights along with the regulation of the European Union and the Republic of Serbia on that matter. Introducing the universal human right to water has a special significance in the present time. There are two main reasons for that. The first one presents the possibility of horizontal application of human rights in civil law relations (constitutionalisation), which may cause narrowing of the ownership right in the interest of other persons. The second one are mass migrations triggered by climate change, global warming and water scarcity. In such circumstances, an adequate legal policy shall be identified, based on an all-encompassing scientific research, followed by adopting the corresponding regulation.
|
|
|
Reference
|
|
*** (2016) Global environment outlook (GEO 5): Environment for the future we want, chapter 4 - water. United Nations Environment Programme, 102 i dr., http://web.unep.org/geo/assessments/global-assessments/global-environment-outlook-5, 20. decembar 2016
|
|
*** (1991) Direktiva 91/676/EEZ o zaštiti voda od zagađivanja uzrokovanog nitratima iz poljoprivrednih izvora. OJ L, 375, 31.12.1991, 1-8
|
|
*** (2000) Direktiva 2000/60/EZ o uspostavljanju okvira za preduzimanje mera Zajednice u oblasti vodne politike. OJ L, 327, 22.12.2000, 1-73
|
|
*** (2006) Direktiva 2006/7/EZ o upravljanju kvalitetom vode za kupanje. OJ L, 64, 4.3.2006, 37-51
|
|
*** (2006) Direktiva 2006/118/EZ o zaštiti podzemnih voda od zagađivanja i pogoršanja. OJ L, 372, 27.12.2006, 19-31
|
|
*** (2008) Direktiva 2008/105/EZ o ekološkim standardima kvaliteta u oblasti politike voda. OJ L, 348, 24.12., 84-97
|
|
*** (2013) Direktiva 2013/39/EU u vezi sa prioritetnim supstancama u oblasti politike voda. OJ L, 226, 24.8.2013, 1-17
|
|
*** (2013) Direktiva 2013/51/Euroatom o zahtevima za zaštitu javnog zdravlja u vezi sa radioaktivnim supstancama u vodi namenjenoj ljudskoj upotrebi. OJ L, 296, 7.11.2013, 12-21
|
|
*** (2012) Povelja o osnovnim ljudskim pravima Evropske Unije. OJ C, 326, 26.10.2012, 391-407
|
|
*** (2006) Ustav Republike Srbije. Službeni glasnik RS, br. 98
|
|
*** (2012) Juge de Paix Fontaine-l’Evęque [2009]. JJP, 306
|
|
*** (2010/2016) Zakon o vodama. Službeni glasnik RS, br. 30/2010, 93/2012, 101/2016
|
|
*** (1991) Direktiva 91/271/EEZ u vezi sa tretmanom gradskih otpadnih voda. OJ L, 135, 30/05/1991, 40-52
|
|
*** (1998) Direktiva 98/83/EZ o kvalitetu vode namenjene konzumiranju od strane ljudi. OJ L, 330, 5.12.1998, 32-54
|
|
*** (2016) Rezolucija 7/22 Saveta za ljudska prava je dostupna. 6 oktobar 2016, http://ap.ohchr.org/documents/E/HRC/resolutions/A_HRC_RES_7_22.pdf
|
|
Collins, H. (2012) On the (in)compatibility of human rights discourse in private law. LSE Law, Society and Economy Working Papers, 7/2012, London, 15 i 16
|
|
Cour de cassation (2012) Chambre civile 1. N° de pourvoi: 11-26814, 28 novembre
|
|
Craven, M. (2006) Some thoughts on the emerging right to water. u: Riedel Eibe, Rothen Peter [ur.] The Human Right to Water, BWV - Berliner Wissenschafts-Verlag, 37
|
2
|
Đajić, S. (2014) Pravo na vodu. Pravni život, 12, 218-221
|
|
Gardner, D.B. (2000) The importance of property rights in water. Journal in Contemporary Water Research and Education, 1, 31 i dr
|
|
Kothari, M. (2006) Obstacles to making water a human right: A review. u: Riedel Eibe, Rothen Peter [ur.] Access to Water, Justice and Human Rights, The Human Right to Water, 150, 151
|
2
|
Nenadić, B. (2013) Ustavna žalba kao pravno sredstvo za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u Republici Srbiji. 2, http://mojustav.rs/wp-content/uploads/2013/03/Bosa-Nenadicpredsednica-ustavnog-suda-RS-Ustavna-zalba.pdf, 12.jul.2016
|
4
|
Nikolić, D. (2013) Klimatske promene i građansko pravo - elementi za strategiju prilagođavanja. Zbornik radova Pravnog fakulteta, Novi Sad, vol. 47, br. 4, str. 61-80
|
3
|
Nikolić, D. (2014) Apsolutnost svojine u francuskom pravu. Zbornik radova Pravnog fakulteta, Novi Sad, vol. 48, br. 4, str. 85-101
|
1
|
Nikolić, D. Climate change and property rights changes. u: Van Straalen F., Hartmann T., Sheehan J. [ur.] Property Rights and Climate Change, monografija u štampi
|
1
|
Nikolić, D. (2016) Uvod u sistem gradjanskog prava. Novi Sad: Pravni fakultet - Centar za izdavačku delatnost
|
|
Nikolić, D. (2016) Odnos ljudskih prava i građanskih privatnih prava u Evropi, Harmonizacija srpskog i mađarskog prava sa pravom Evropske unije. u: Tematski zbornik Pravnog fakulteta u Novom Sadu IV, 193-209
|
|
Thielbörger, P. (2014) The right(s) to water: The multi-level governance of a unique human right. Springer, apstrakt
|
|
Winkler, I.T. (2012) The human right to water: Significance, legal status and implications for water allocation. Oxford-Portland, Oregon: Hart Publishing, 41
|
|
|
|