Metrika

  • citati u SCIndeksu: 0
  • citati u CrossRef-u:0
  • citati u Google Scholaru:[]
  • posete u poslednjih 30 dana:13
  • preuzimanja u poslednjih 30 dana:8

Sadržaj

članak: 10 od 158  
Back povratak na rezultate
2021, vol. 46, br. 3, str. 145-149
Sanitetska služba u Srbiji do Prvog svetskog rata
Dom zdravlja Sremska Mitrovica, Sremska Mitrovica

e-adresamandicka83@gmail.com
Ključne reči: istorija medicine; vojna medicina; sanitetska služba; srpsko-turski ratovi; balkanski ratovi; ratna hirurgija; poljska bolnica
Sažetak
Moderna medicina u Srbiji počela je da se razvija tek nakon oslobođenja od Turaka u Drugom srpskom ustanku 1815. Prvi evropski obrazovani lekari došli su u Srbiju 1819, po nalogu kneza Miloša. Vojna sanitetska služba, zadužena za sistematsko lečenje i brigu o ranjenim i bolesnim srpskim vojnicima, osnovana je 1835. godine. Prvi vojni lekari i načelnici srpskog saniteta bili su stranci, dr Emerih Lindenmajer (1806-1884) i dr Karlo Beloni (1812 -1878), koji su osnovali vojne bolnice u Beogradu, Ćupriji i Paraćinu. U vreme srpsko-turskih ratova (1876-1878), Srbija je imala svega 19 vojnih lekara na oko 130.000 vojnika, divizije su imale samo previjališta za prvu medicinsku pomoć, a postojao je i jedan sanitetski brod za evakuaciju ranjenika. Strane lekare nasledili su srpski lekari školovani u Beču, dr Vladan Đorđević (načelnik saniteta 1877-1884), dr Mihajlo Mika Marković (načelnik saniteta 1886-1903) i dr Lazar Genčić (načelnik saniteta 1909-1915). Broj vojnih lekara je do 1885 (srpsko-bugarski rat) povećan na po jednog lekara na 1.000 vojnika, a svaka divizija (5.000 vojnika) dobila je poljsku bolnicu sa 200 kreveta i sanitetsku četu sa 5 lekara i 100 bolničara. Do balkanskog rata (1912) otvoreno je 5 stalnih vojnih bolnica sa hirurškim odeljenjima, a sanitetske čete divizija imale su po 4 lekara i 450 bolničara, i po 4 poljske bolnice za 400 ranjenika. Za evakuaciju i lečenje ranjenika prvi put su korišćeni i sanitetski vozovi. Higijensko-epidemiološka služba bila je zanemarena, te su bile česte pojave dizenterije, trbušnog tifusa i malarije: samo od kolere umrlo je 1913. godine preko 5.000 srpskih vojnika.
Reference
Gažević, N. (1970) Vojna enciklopedija. Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1: 549-549
Gažević, N. (1971) Vojna enciklopedija. Beograd: Vojnoizdavački zavod, 2: 610-610
Gažević, N. (1972) Vojna enciklopedija. Beograd: Vojnoizdavački zavod, 3: 409-409
Gažević, N. (1972) Vojna enciklopedija. Beograd: Vojnoizdavački zavod, 3: 177-177
Gažević, N. (1972) Vojna enciklopedija. Beograd: Vojnoizdavački zavod, 5: 290-290
Gažević, N. (1976) Vojna enciklopedija. Beograd: Vojnoizdavački zavod, 10: 680
Gažević, N. (1972) Vojna enciklopedija. Beograd: Vojnoizdavački zavod, 5: 87-87
Gažević, N. (1974) Vojna enciklopedija. Beograd: Vojnoizdavački zavod, 8: 345-367
Gažević, N. (1975) Vojna enciklopedija. Beograd: Vojnoizdavački zavod, 9: 114-122
Karadžić Stefanović, Vuk (1969) Istorijski spisi. Beograd: Prosveta, 246-246
Karadžić Stefanović, Vuk (1969) Istorijski spisi. Beograd: Prosveta, 219-238
Karadžić Stefanović, Vuk (1969) Istorijski spisi. Beograd: Prosveta, 95
Nenadović Mateja, prota (2009) Memoari. u: Antologija srpske književnosti, 101-101
Nenadović Mateja, prota (2009) Memoari. u: Antologija srpske književnosti, 25-25
 

O članku

jezik rada: srpski, engleski
vrsta rada: istoriografski prilog
DOI: 10.5937/tmg2103145M
primljen: 07.10.2021.
objavljen onlajn: 24.12.2021.
objavljen u SCIndeksu: 07.01.2022.
Creative Commons License 4.0

Povezani članci

Nema povezanih članaka