Metrika

  • citati u SCIndeksu: [4]
  • citati u CrossRef-u:0
  • citati u Google Scholaru:[]
  • posete u poslednjih 30 dana:5
  • preuzimanja u poslednjih 30 dana:2

Sadržaj

članak: 7 od 35  
Back povratak na rezultate
2018, vol. 47, br. 2, str. 14-51
O dozvoljenosti ugovaranja troškova obrade kredita u pravu Srbije
Univerzitet u Beogradu, Pravni fakultet, Srbija

e-adresamdz@ius.bg.ac.rs
Projekat:
Rad je nastao u okviru projekta: Identitetski preobražaj Srbije, Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu

Ključne reči: naknada troškova obrade kredita; zaštita korisnika finansijskih usluga; kredit; potrošač
Sažetak
Banke su od izbijanja svetske ekonomske krize opterećene negativnom reputacijom u javnosti, i taj trend postoji i u Srbiji. Posledice ovakve reputacije su brojni sporovi protiv banaka, uključujući i sporove za proglašenje odredbe ugovora o kreditu o obavezi korisnika da banci naknadi troškove obrade kredita ništavom, uz obavezu vraćanja naplaćene naknade s kamatom. Uporednopravno, u Nemačkoj je od 2014. godine zastupljen stav Saveznog suda (Bundesgerichtshof, BGH) da nije dozvoljeno ugovarati naknadu troškova obrade kredita putem opštih uslova poslovanja. Taj stav nemačkih sudova imao je odjeka i van Nemačke, ali su uprkos tome sudovi u nekim drugim zemljama, poput Austrije, stali na stanovište da je ovakvo ugovaranje dozvoljeno. U Srbiji je, posle tranzicije s početka dvehiljaditih, postojala jedinstvena sudska praksa o dozvoljenosti ove odredbe sve do marta 2017. godine, kada je Viši sud u Somboru doneo odluku da je ovo ugovaranje ništavo s pozivom na član 1065. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), posle čega je praksa sudova postala nejedinstvena. Razlozi navedeni u domaćoj sudskoj praksi nisu dovoljni da bi se mogao braniti stav da je ugovaranje obaveze naknade troškova obrade kredita ništavo. Dodatna analiza primenjivosti rezonovanja nemačkih sudova u okvirima srpskog prava takođe pokazuje da nema mesta zaključku o tome da je ovakvo ugovaranje ništavo, ni kad je saugovarač banke potrošač ni kad nije, ni kad je odredba deo opštih uslova poslovanja ni kad je individualno ugovorena. Najposle, autor navodi pravne i ekonomske posledice koje bi prouzrokovao drugačiji stav Vrhovnog kasacionog suda po ovom pitanju, te zaključuje da bi sem pozitivnih posledica za jednu i negativnih za drugu stranu u sporu, posledice po opšti interes bile vrlo negativne i ozbiljne, kako s pravnog tako i s ekonomskog stanovišta.
Reference
Begović, B. (2018) U ime struke - analiza presude i dopisa o bankarskoj naknadi za obradu kredita i njihovih posledica. CLDS Radni dokumenti, Radni dokument br. 9, dostupno na http://www.clds.rs/newsite/CLDS_radni_dokument_9.pdf
Đorđević, Ž.S., Stanković, V.S. (1987) Obligaciono pravo. Beograd: Naučna knjiga
Hiber, D., Živković, M. (2015) Zaštita korisnika kredita od jednostrane izmene visine ugovorene kamate. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu, 70, 573-586
Perović, S. (1981) Obligaciono pravo. Beograd: Službeni list SFRJ
Radišić, J. (1990) Obligaciono pravo. Beograd: Savremena administracija
Vilus, J. (1983) Komentar uz član 143 ZOO. u: Blagojević B., Krulj V. [ur.] Komentar Zakona o obligacionim odnosima, Beograd: Savremena administracija, I Knjiga, 431-439
Živković, M. (2006) Obim saglasnosti neophodan za zaključenje ugovora. Beograd: Pravni fakultet
 

O članku

jezik rada: srpski, engleski
vrsta rada: izvorni naučni članak
DOI: 10.5937/bankarstvo1802014Z
objavljen u SCIndeksu: 25.07.2018.
Creative Commons License 4.0

Povezani članci

Nema povezanih članaka