2004, vol. 56, br. 4, str. 54-71
|
Kriza zajednice i bezbednost
Crisis of the State Union and the security
Institut za evropske studije, Beograd, Srbija
Sažetak
Mada nas od "sloma" socijalizma na ovim prostorima deli više od jedne decenije nije moguće ozbiljno govoriti o zaživljavanju nove društvene zajednice. Bliže je istini ustvrditi da se nedopustivo dugo nalazimo u nekoj vrsti "inter-regnuma", na teško savladivoj "granici" između "starog" i "novog" života... U prilog tome, na neki način, govori - ujednostavljen i u grubim "obrisima "naznačen - "opis" naše sadašnje društvene situacije: odsustvo minimalnog društvenog konsenzusa povodom same prirode i ustrojstva naše državne zajednice nepostignut dogovor o vitalnim nacionalnim i državnim interesima, te strategiji njihovog ostvarivanja; zabrinjavajući deficit ideja zamisli i projekata organizacije društva koja vodi "izgradnji" modernijih, a pogotovu pluralističkih formi života; alarmantno kašnjenje u donošenju ustava i nekih važnih sistemskih zakona; nestabilnost državnih i društvenih ustanova; skoro potpuno odsustvo civilnog društva; potpuna prevlast i dominacija politike u svim sferama života, praćena nedostatkom sredstava i mehanizama uspostavljanja efikasne javne kontrole nad njom; nepostojanje opšteprihvaćenih regulativnih, motivacijskih, integrativnih i legitimacijskih normi; krah društvenih vrednosti, pre svega obelodanjen kroz sunovrat moralnosti, pravednosti i socijalne solidarnosti; ojačavanje procesa društvene dezintegracije ispoljeno kroz strahotnu unutarnju razjedinjenost, razdrobljenost, atomizaciju, praćene svojevrsnim tribalizmom i življenjem na "ivici" mogućeg sukoba; postojanje stalnih žarišta međuetničkog i međunacionalnog konfrontiranja na Kosovu i Metohiji, u Raškoj oblasti i Vojvodini; konačno, dramatični ekonomski problemi, izrazita nezaposlenost i sve veće siromaštvo, koji vode čak razvoju društvene patologije - kriminala trgovine ljudima i drogom, korupcije... Primetno je da u jednom ovakvom "okruženju", usred pravog patološkog života društva, religija i Crkva mogu delom, da posluže kao integrativna snaga i promoter zajedničkih ideja vrednosti i ideala. Jasno, ovakav "opis" stanja u kome se nalazimo ima izričite i veoma značajne implikacije sa aspekta naše nacionalne bezbednosti, ali i šire problematike koja se odnosi na region i čitav evropski prostor. Nesumnjivo je da sve ovo može da deluje kao svojevrsni destabilizirajući "okvir", a ukoliko se ubrzano nastavi sa započetim procesima dezintegracije razjedinjavanja, tribalizma, rasta nepoverenja, agresivnosti, ostrašćenosti mržnje i moguće eskalacije zla, ozbiljno se dovodi u pitanje svako naše integrisanje u balkanski, pa i širi evropski prostor. Kako mislimo, onda ovakvi kakvi jesmo, da postanemo deo zajedničkog evropskog bezbednosnog sistema? Izvesno je da se pokazuje veoma problematičnom teza o uspostavljanju trajnije stabilnosti na tlu Balkana, ako se nastavi ovakvim "tempom" unutrašnje destabilizovanje Srbije kao najveće zemlje u subregionu. Tim pre što je rasplet jugoslovenske drame ostavio ekstremno satanizovanu sliku Srba koja se ne može zasnovano objasniti isključivo njihovim udelom u ratnom nasilju.
Abstract
While it has been over a decade since the "collapse" of socialism in these areas, still it is not possible to speak seriously about establishing a new social community. Closer to the truth is to claim that we have inadmissibly long been in a sort of "inter-regnum", at a hard-to-cross "border" between "old" and "new" way of life... In a way contributing to this is - a simplified and roughly "outlined" - "description" of our social situation absence of minimum social consensus on the very nature and organization of our state union, and failed agreement on vital national and state interests and the strategy of their implementation; alarming shortage of ideas projects, and plans on the organization of the society leading to "building" more modern, and, in particular, pluralist forms of living; alarming delay in passing the constitution and important system laws; instability of state and social institutions; almost complete absence of civilian society; full supremacy and domination of politics in all spheres of living, accompanied by shortage of means and mechanisms for establishing an efficient public control over it; non-existence of universally accepted regulatory motivational, integrative and legitimating norms; collapse of human values revealed through stooping of morality, justice and social solidarity intensifying of the social disintegration process expressed through terrifying internal divisions, fragmentation, and atomization, accompanied by specific tribalism and living on the edge of potential conflict existence of permanent hot spots of confrontation between ethnic groups and nations in Kosovo and Metohija, Raška, and Vojvodina areas; and finally dramatic economic problems, high non-employment, and ever increasing poverty, leading even to the development of social pathology -crime trafficking of drugs and people, corruption... It can be noticed that in such "environments", amidst the society's actually pathological ways of living, the religion and the Church may partly serve as an integrating power and a promoter of common ideas, values and ideals. Clearly, such a "description" of the condition we have been in has explicit and important implications regarding our national security and also broader issues relating to the region as well as a wider European area. This can undoubtedly operate as a particular destabilizing "framework", and if the started processes of disintegration, disuniting, tribalism, increase of non-confidence, aggressiveness, fanatism, hat-red, and possible escalation of evil continue, any integrations in the Balkans and a wider European area is seriously questioned. Then how do we, the way we have been, mean to become a part of joint European security system? Certainly, the theory on establishing a more durable stability on the Balkans seems to be very problematic, if internal destabilization of Serbia as the largest country of the subregion continues at such a "rate". This is more so because the outcome of the Yugoslav crisis has resulted in extremely satanized image of Serbs that cannot be realistically explained by solely their participation in war atrocities.
|